BIBLIOTEKA

yellow-home-iconbrajevo pismo ribon1audiob ribon1videob ribon1savjetis ribon1pratite nas f1 1

Cerebralna paraliza je sveobuhvatan naziv za različite poremećaje koji utiču na djetetovu sposobnost kretanja, držanja tijela i ravnotežu. Dijete sa cerebralnom paralizom potrebno je uključiti u vrtić, zatim u školu i nastojati da se osigura integracija ove djece kroz lični rad ili rad u različitim radionicama, radnoj okupaciji, a u skladu sa njegovim sposobnostima i mogućnostima. Osim oštećenja pokreta i položaja, dijete sa cerebralnom paralizom može imati i druga stanja koja ometaju rast i učenje. To su mentalna retardacija, problemi sa vidom, oštećenje sluha, govorni poremećaji, problemi u učenju, poremećaj pažnje i hiperaktivnost. U radu sa ovom djecom potreban je individualan program rada i tretmana.

Razvojni poremećaj koordinacije se definiše kao oštećenje motoričke koordinacije koja utiče na svakodnevne životne aktivnosti.

Simptomi razvojnih poremećaja koordinacije variraju od djeteta do djeteta. Djeca sa razvojnim poremećajima koordnacije često imaju poteškoće u zadacima koji uključuju male i velike mišiće, poput oblikovanja slova prilikom pisanja, bacanja ili hvatanja lopte ili zakopčavanja dugmadi. Zbog nerazvijene koordinacije djeca ne žele da učestvuju u aktivnostima u kojima su loši, pa to izbjegavanje može dovesti do konflikata ili odbacivanja od strane vršnjaka. Djeca koja imaju probleme u pisanju ili crtanju mogu biti obeshrabrena i tada često odustaju. Pokazalo se da loša motorička koordinacija može uticati na dječije samopouzdanje, uspješnost u grupi, školski uspjeh i u izboru slobodnih aktivnosti. Kod neke djece treba staviti naglasak na pisanje, dok kod druge djece problemi su vezani za opštu motornu koordinaciju. U radu sa djecom potrebno je uključiti stručnjake različitih profila: defektologa, logopeda, fizioterapeuta, radnog terapeuta, psihologa i dr.

Veoma je važno da se na vrijeme prepozna neadekvatan motorni razvoj, da se što ranije počne sa vježbama i tako se može uticati na bolju motoričku spretnost.

Znanja i iskustva koja dijete stiče o svijetu i sebi u velikoj mjeri zavisi od onog što je vidjelo , čulo,dodirnulo......Kao izvor saznanja čulo vida ima dominantno mjesto

u procesu sticanja znanja i s tim u vezi je važno razmotriti položaj djece sa smetnjama u razvoju vida posebno imajući u vidu izrazene različitosti uslovljene takozvanim oftalmološkim varijablima.Na osnovu definisanja i klasifikacije djece – osoba sa smetnjama u razvoju vida uvidjamo elemente različitosti vezane za oštrinu vida, što mora biti u bliskoj vezi sa dijagnozom, širinom vidnog polja ,stanjem stereo vida.....Uzimajući u obzir faktore okoline, dispozicije...opravdan je zahtjev da djeca sa smetnjama u razvoju vida moraju biti specifično učena uz prilagođavanje toj djeci.

Važan činilac tog specifičnog učenja predstavlja prilagođavanje faktora okoline koji podrazumijevaju:

- boje

- kontrast

- osvjetljenje

- prostor

- vrijeme.

Tiflolog - stručnjak za rad sa djecom sa smetnjama u razvoju vida na osnovu smetnje u razvoju vida i posmatranja ponašanja djeteta može da da prijedlog za adaptaciju faktora sredine i time omoguci da svojim preporukama nastavnicima, stručnim saradnicima i roditeljima ukaže kako da maksimalno iskoriste vizuelne potencijale kod djeteta i istovremeno demonstrira tehnike za takve instrukcije.

Ukoliko se na vrijeme pruži podrška, ova djeca će biti mnogo uspješnija nego što se obično misli.

Bišop 1991. godine ističe da procjena vizuelnog funkcionisanja zahtjeva veoma pažljivo posmatranje ponašanja djetetam jer je nemoguće tačno znati kako dijete vidi okolni svijet.

Iako danas postoje vjerodostojni i jasni prikazi i simulacije stanja vidnog polja i centralne oštrine vida kod pojedinih oboljenja vida kao uzroka smetnje vida ne možemo tako lako zaključivati kako dijete vidi jer ne možemo gledati kroz njihove oči.

Moramo stalno imati u vidu da dijete nije svjesno da svijet oko sebe vidi drugačije od ostalih ljudi.

Tokom procjene vizuelnog funkcionisanja tiflolog može da obrati pažnju na ponašanje djeteta i da to evidentira:

- da li dijete žmirka

- da li predmete približava očima

- da li predmete samo opipava

- da li pomjera, okreće glavu i na koju stranu

- da li trlja oči

- da li pokriva oči

- da li je osjetljivo na svjetlost.

Imajući u vidu da je vizuelno funkcionisanje determisano mnogim faktorima što uslovljava i različitost preporuka za adaptaciju sredine i načina rada sa djecom sa smetnjama u razvoju vida nameće se zahtjev da isklučivo u interesu djeteta preporuke budu od strane stručnjaka.